Emocije imaju značajnu ulogu u našim životima, a time i u međuljudskoj komunikaciji jer drugi ljudi na taj način dobivaju informacije o našem unutarnjem stanju i ponašanju. Emocije se mogu definirati kao niz povezanih reakcija organizma na događaje koji su važni za njegove potrebe, ciljeve ili opstanak.
Svaki emocionalni doživljaj prate fiziološke promjene u tijelu (npr. ubrzanje pulsa, dublje i brže disanje, znojenje) i intelektualni procesi zaduženi za percepciju situacije, procjenu važnosti situacije te određivanje vrste i naziva osjećaja (npr. strah, sreća, ljubomora).
Emocionalni razvoj je jedan od najvažnijih procesa u razvoju čovjeka, a rezultat je međusobnih utjecaja naslijeđenih mehanizama reagiranja na emocionalne situacije i procesa socijalizacije u obitelji i neposrednoj djetetovoj okolini. Dijete prikuplja informacije o tome kako se odnositi prema sebi i prema drugim ljudima te na koji način izraziti emocije.
Do socijalizacije emocija dolazi na tri načina:
1. promatranjem i oponašanjem odraslih osoba iz svoje okoline, dijete uči koje situacije izazivaju pojedine emocije;
2. socijalna okolina djetetu daje modele za oponašanje načina i intenziteta emocionalnog izražavanja (govor, mimika, kretnja, intenzitet izražavanja…);
3. socijalnim učenjem dolazi do kontrole emocija (samoregulacija). Socijalna okolina djetetu stvara navike da neke emocije prikrije, da im smanji intenzitet izražavanja ili da ih izražava na društveno prihvatljiv način.
Prve emocije koje dijete izražava su reakcija ugode ili neugode. Pozitivno emocionalno stanje izražava se smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem. Neugodno emocionalno stanje izražava se plačem, mrštenjem, izrazom gađenja. Do kraja 6. mjeseca života dijete izražava sve četiri primarne emocije (ljutnja, strah, radost, tuga) i prepoznaje osnovna emocionalna stanja majke ili skrbnika. Već u dobi od 3 mjeseca dijete reagira na ton kojim mu se obraća odrasla osoba, a sa 7 mjeseci povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Između 8. i 9. mjeseca svjesno traži podatke o emocionalnom stanju majke, kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije.
Emocije djeteta se razlikuju od emocija odrasle osobe. Dječje emocije su:
- kratkotrajne– traju svega nekoliko minuta i iznenada nestaju,
- snažne– jer ne postoji gradacija emocija bez obzira na situaciju u kojoj se dijete našlo. To naročito važi za ljutnju, strah i radost. Emocije se izražavaju punim intenzitetom (dijete u ljutnji plače, vrišti, baca se na pod, udara rukama i nogama, ponekad i grize),
- nestabilne– djeca lako i brzo prelaze iz pozitivne u negativnu emociju i obrnuto što ne znači da su njihove emocije površne i plitke već ih dijete burno izražava pa se ne gomilaju,
- uvijek popraćene ekspresijom tijela i lica– iako modelom roditelja i okoline djeca usvajaju načine izražavanja i kontrole emocija, često reagiraju pokretima ruku, gestama, mimikom, nemirom ili ushitom.
U procesu usklađivanja djetetovih izvornih doživljaja i potreba s očekivanjima i ponašanjima okoline, kriju se mnoge zapreke za uravnotežen emocionalni razvoj. To je stoga što odrasli često ne ‘vide’ dijete, ne razumiju i teško im je prihvatiti dječje osjećaje koji stoje iza ponašanja koje ne odobravaju. Odrasli često svojim reakcijama na izravne dječje osjećaje reagiraju nespretno na način da poistovjećuju osjećaj i potrebu djeteta s ponašanjem. Vidjeti, razumjeti i prihvatiti osjećaje ne znači i odobravati ponašanje djeteta, ali bez toga će dijete teško usvajati drukčije načine izražavanja. Npr: djetetu se kaže: „Ne smiješ biti ljut, samo zločesta djeca se tako ponašaju, sram te bilo…“; „Samo se bebe i mala djeca boje mraka…“; „Dječaci ne plaču…“; „Nemoj biti žalosna, nemaš nikakav razlog za loše raspoloženje ili brigu… „; „Ne prenemaži se i sl.“ Dijete će na takve iskaze možda promijeniti način izražavanja emocija kako ne bi navuklo ljutnju, brigu ili propovijedi odraslih. Umjesto da nauče izravno govoriti o onome što žele, što ih brine, kako dobiti ono što im treba, djeca skrivaju i zamagljuju stvarne osjećaje i brane se agresivnošću, povlačenjem ili uče biti neizravna i manipulativna.
Dijete treba pomoć odraslih kako bi:
- došlo u dodir sa svojim vlastitim osjećajima, osvijestilo svoju potrebu i unutarnje stanje („Vidim da si srdit. Što sad stvarno trebaš ili želiš? Čega se bojiš? Što te brine?…“),
- naučilo imenovati svoje osjećaje i govoriti o njima, spoznati kakvih sve osjećaja ima,
- naučilo prepoznavati osjećaje kod drugih, dijeliti svoje osjećaje s drugima,
- steklo iskustvo izražavanja osjećaja na različite načine,
- razumjelo emocionalnu reakciju na neki događaj i steklo sposobnost predviđanja njezinih posljedica,
- naučilo da je moguće odabirati načine izražavanja i ponašanja u emocionalnim situacijama.
Prema Starc i sur. (2004), za zdrav emocionalan razvoj djeteta potrebno je:
1. čvrsta emocionalna povezanost (privrženost) između odrasle osobe koja se brine za
dijete i djeteta,
2. odgojni stil koji je podržavajući i koji ohrabruje na razvoj. Autoritativni odgojni stil
imaju emocionalno topli, pristupačni roditelji sa jasno postavljenim granicama,
3. skladni obiteljski odnosi,
4. bezuvjetno prihvaćanje djeteta,
5. iskrenost roditelja u izražavanju vlastitih emocija– autentičnost.
Neugodne emocije su jednako važne kao i ugodne emocije i nose važnu poruku.
Ljutnja se u djeteta predškolske i rane školske dobi može javiti kada dijete percipira da mu je nanesena neka nepravda, ako misli da ga drugi ne razumiju ili ako doživi neku prepreku u postizanju svojeg cilja. Zbog svoje nezrelosti djeca intenzivni doživljaj ljutnje često mogu izraziti fizičkim ili verbalnim agresivnim ponašanjima. Bitno je djecu naučiti razliku između osjećaja ljutnje, koji je u redu i koji je prihvatljiv, i agresivnog ponašanja koje je neprihvatljivo. Zadatak odrasle osobe je ostati maksimalno miran s ljutitim djetetom, kontrolirati svoju ljutnju te vlastitim primjerom djetetu pokazati da ljutnja nikad nije opravdanje za agresivna ponašanja.
Djeca doživljavaju strah kada percipiraju da su zbog nečega ugrožena (fizički ili psihički). Tijekom emocionalnog razvoja djeca prolaze i kroz razvojne strahove koji su karakteristični za određenu dob i spontano nestaju kada dijete preraste određenu fazu.
Tuga se javlja u situacijama u kojima doživljavamo gubitak nečega što nam je vrijedno, a djeca je najčešće spontano izražavaju plakanjem. Djetetu je važno objasniti da je tuga, iako neugodan, prolazan osjećaj te da nam može mnogo reći o nama i onome što nam je važno u životu.
Nemoguće je dijete ‘poučiti’ kako da doživljava i što da osjeća, ali mu treba pomoć odraslih da prepozna, i odgovarajuće izrazi svoje osjećaje. Ako razumijemo što stoji iza ljutnje, straha, tuge ili ljubomore, možemo pomoći djetetu da se odgovarajuće izrazi, a da pritom ne potiskuje osjećaje.
Zadatak je roditelja osigurati djeci sigurno okruženje u kojima su svi osjećaji prihvatljivi, te u kojima je moguće naučiti izraziti ih na način kojim dijete neće povrijediti sebe ni druge.
Pripremila: Marija Lisica, psihologinja